BITKA NA GRAHOVCU​​​​​​​​​



​​​​    28. aprila vojvoda Mirko bio je na Grahovu sa knjaževom gardom i oko 6000 Crnogoraca. Istoga dana sastao se Ratni savjet koji je utvrdio raspored vojske i donio odluku da vojska bude pripravna za borbu, ali da boj sa Turcima otpočne na Spasovdan (1. maj). Sjutradan 29. aprila vojvoda Petar Vukotić sa Čevljanima , Serdar Miloš Krivokapić sa Cucama, Kapetan Boro Stanojević sa Bjelicama, Kapetan Boško Milutinov Begović sa Zagarčanima i Komanima i Serdar Pajo Kovačević sa Grahovljanima zauzeli su položaje sa južne strane Grahovca i posjeli su brdo Bojanje i visoravan Omutić. Vojvoda Krco Petrović i vojvoda Ivo Radonjić sa Njegušima, vojvoda Marko Martinović sa Cetinjanima, vojvoda Petar Vujović sa Riječanima, vojvoda Đuro Matanović sa Ćeklićima i Jovan Baćović sa Banjanima, Rudinjanima i hajducima zauzeli su sjeveroistočnu stranu Grahovca i posjeli visoravan Osrednjak, Osječenicu i Zebljak. Vojvoda Mirko i Đuro Kusovac, komadant garde, posjeli su brdo Orle koje se uzdizaše iznad Grahovačke rječice…
​
    Na pušku, na sablu i na nož, Crnogorci su dočekali Kadri pašine strijelce. Borba se vodila prsa u prsa. Izmiješali su se Crnogorci i Turci. Nije se znalo ko se brani a ko napada, no hrabrost crnogorska i ovoga puta odnese prevagu. Turci okrenuše pleća i počeše bježati. Kad ovo vidje Husein paša naredi da nekoliko tabora vojske pritekne u pomoć strijelcima a puščana i topovska vatra da ukoči crnogorsko napredovanje. Pod kišom puščanih i topovskih plotuna, Crnogorci počnu da odstupaju. Turci ohrabreni pođu naprijed. Nastade odsudan i težak trenutak. Crnogorci su uzmicali pred nadmoćnijim neprijateljem. Skoro dobijena pobjeda istrgnuta je iz ruku. Crnogorski glavari bjehu izgubili glave.
​
    Ali u tom trenutku jedan priseban i hrabar glavar, Serdar Miloš Krivokapić ne htjede da uzmiče. On se pope na kamenu liticu, grudima se okrenu neprijateljskim plotunima i glasno viknu: „Bježite junaci,bježite! Naći će se neko od Crnogoraca da kaže gospodaru đe mu danas ostaviste serdara da se sam kolje sa Turcima.“ Crnogorce nije bilo teško prekoriti. Ovaj junački glas vrati im hrabrost i samopouzdanje. Cuce se ponovo okupiše oko svog serdara a on prkoseći turskom zrnevlju viknu : „Naprijed,junaci! Ko je Crnogorac na Turke!“ Podvig Serdara Miloša iz Cuca podstače i ostale Crnogorce i oni ne gledajući više na red svojih položaja krenuše u juriš. Nije mnogo trajalo, Kadri pašina vojska se razbi opet poče da odstupa.
​
    Vojvoda Mirko posmatrao je kako se borba razvija, ali se ljutio na vojvodu Petra i njegov odred što su borbu izazvali. Vojsku je pregrupisao i stavio u vojni poredak, no nije htio da im odmah pošalje pomoć. Isto tako i Husein paša bio je obazriv. Vojsku sa 8 topova i 15000 boraca postavio je u bojni poredak. Čekao je da vojvoda Mirko prvi napadne. Nije prošlo mnogo, a vojvoda Mirko izda naredbu Đuru Kusovcu, komandantu garde, da udari na tursku konjicu. On sa ostalom vojskom, predvodeći je udari u centar turske vojske.
​
    Borba pod Omutićem još je bijesnila kad je glavnina crnogorske vojske krenula u juriš. Poslije ovoga juriša, bitka postade još žešća i krvavija. Odred Vojvode Petra , ohrabren napadom garde i vojvode Mirka, krenu u juriš. Smjenjivao se juriš za jurišom. Boj je prestao tek u mrklu noć. Vojske su ostale na položajima gdje se koja zatekla. Na bojištu je ležalo mrtvih i ranjenih oko 1000 Crnogoraca i hercegovačkih ustanika. Među živima nije bilo hrabrog popa Luke, Kapetana Bora Stanojevica, harambaše Rista Stanojevića, proslavljeno Komandanta garde Đura Kusovca, ni mnogih drugih hrabrih ratnika. Preko 3000 mrtvih i ranjenih Turaka ležalo je na poprištu. Izgubili su i komandanta Kadri pašu i mnogo drugih begova i buljubaša.
​
    Posječenu Kadri pašinu glavu nakon boja Crnogorci su donijeli Serdaru Milošu. On je uzeo u ruke. Pažljivo je okrenuo nekoliko puta pa se onda zagleda u mrtve pašine oči govoreći: „Kadri pašo, ljubim te,evo, među Crnogorcima u tvoje mrtvo čelo u znak priznanja za tvoje junaštvo. No sad drži što si uhvatio, kad ti đavo nije dao da mirno ispijaš šerbet u svojoj Meki no doleće na malenu Crnu Goru da sprštiš njene domove. Ali, kam da ti je u glavu što mogade. Obrši što i tvoji predhodnici i ako Bog da, neka ovo bude nauk svima da Crna Gora bez mača nikom neće dati svoju slobodu.“
​
    Osvanuo je prvi maj. Spasovdan za Crnogorce, a Bajram za Turke. Gusta magla pritiskala je Grahovac i jedva su se nadzirali vojni položaji. Husein paša, sudeći po kretanju crnogorske vojske bio je siguran da će ubrzo početi boj. Iskustvo ge je naučilo da je bolje ne stupiti u boj nego stupiti pa poginuti ili uteći. Stoga izda zapovjest da se sva vojska sprema za polazak u Klobuk. Vojvoda Mirko, poslije boja, od 29. Aprila očekivao je da će Husein paša odstupiti ili pobjeći pa je stalno bio na oprezu. Videći da turska vojska odstupa, izda naredbu da se sva crnogorska vojska pokaže na visovima i brdima oko Grahovca i da je spremna na juriš. Od Grahovca do Klobuka ima oko 6 kilometara. Huseinova vojska kretala se polako pod ratnom spremom. Crnogorska vojska, spremna na juriš čekala je sa isukanim sabljama i golim noževima komandu Vojvode Mirka. Kad je on izdao komandu, u jurišu se iz hiljade grla čuo bojni poklič: „Ko je Crnogorac na Turke!“ Dok su brda odjekivala od bojnih pokliča dotad su se već bili pomiješali Turci i Crnogorci. Tukli su se, ubijali, sjekli a pusta grahovačka ravan natapala se krvlju. Na bojnom polju Turci su ostavili Crnogorcima 8 topova, 6000 pušaka, 2000 konja,bezbroj noževa, pištolja i drugog. Na poprištu je ostalo oko 2000 mrtvih i ranjenih Crnogoraca. Svoj život za slobodu su dali i Mašo Kustudija, veliki zastavnik, Serdar Đuro Đurašković i drugi.

    ​Preko 6000 što mrtvih što ranjenih Turaka bilo je u ovoj bitci. Knjaz Danilo kad je dobio izvještaj da je dobijena bitka na Grahovcu, naredio je da počne narodno veselje. Na Cetinju se igralo kolo i odlijegala pjesma. Ali kada je stigao izvještaj o broju poginulih Crnogoraca knjaz je prekinuo veselje. Upitali su ga : „Gospodaru, što prekide veselje koje se čini zbog pobjede crnogorskog oružja na Grahovcu?“
„Doznadoh“,odgovorio je knjaz, „da mi je tamo ostalo preko 1000 mrtvih Crnogoraca, među kojima je Đuro Kusovac i moj pobratim pop Luka.“ Uto iskoči majka popa Luke i zavika: „Gospodaru, ja sam rodila i učila svog sina Luku da svoj život da za slobodu Crne Gore. Nego reci da narod veselje produži. A ja i ti crnogorski da zaigramo.“ Knjaz produži veselje i zaigra sa junačkom majkom dvoje u dvoje.
 ​
    Pobjeda na Grahovcu, ne samo sa vojnog nego i sa političkog stanovišta je najslavnija crnogorska pobjeda u prvoj polovini XIX vijeka. Turska Porta i velike sile uvjerile su se da je Crna Gora sloboda i suverena i da je neodložno izvršiti razgraničenje između Turske i Crne Gore. Slava crnogorskog oružja, posle bitke na Grahovcu, pronijela se brzo kod svij južnih Slovena. Kroz pjesme i pozdrave Crnoj Gori i vojvodi Mirku oni su dali izraz svome oduševljenju, a u Crnoj Gori u spomen bitke Knjaz Danilo je ustanovio da svake godine na Spasovdan bude blagodarenje na Cetinjskom manastiru poginulima na Grahovcu , da se vojvodi Mirku priđene zlatna medalja i daruje skupocjena sablja i dadne titula: Veliki vojvoda grahovački. Vojvode i drugi glavari da se obdare i unaprijede a svaki vojnik, učesnik bitke odlikuje Grahovačkom medaljom koja se kao orden uvela nakon bitke u Crnoj Gori.
​
    Posebnu čast knjaz je ukazao cuckom serdaru Milošu Krivokapiću o čemu svjedoči ova anegdota:
„Na Cetinju pred okuplenim glavarima knjaz je pozvao Iva Radonjića i upitao ga:
-Vojvoda Ivo, odakle ti taj handžar za pojasom?
-Iz Srbije gospodaru. Ovo je handžar vojvode srpskog Uzun Mirka. Kupio sam ga za 120 talijera u zlatu.
Knjaz izvadi 120 talijera u zlatu, preda ih Ivu i uzme handžar. Onda iza pasa izvadi dvije srebrene ledenice, sa prsta skide zlatan prsten koji je kupio u Parizu i pozva Miloša Androva Krivokapića:
-Miloše Androv, juče si bio serdar a danas si vojvoda. To je nagrada Crne Gore za tvoj junački podvig na Grahovcu, a sad priđi da ti gospodar preda svoj dar: srebrene ledenice i prsten i nož proslavljenog srpskog junaka Uzun Mirka. Siromašan sam i više nemam, a da imam ne bih žalio jer nema blaga kojim se može nagraditi podvig junaštva i časti.“

    Knjaz crnogorski Nikola I, poslije smrti knjaza Danila sazidao je crkvu na Grahovcu na mjestu gdje se nalazio Husein pašin šator u trajni spomen crnogorskim i hercegovačkim junacima koji su tu poginuli. Zidanje crkve je počelo 29. aprila a završilo se 1. maja u 9 časova izjutra 1864. godine, tj. za onoliko vremena koliko je trajala borba na Grahovcu. Za ono doba ovo je svakako bi najljepši spomenik grahovskim junacima.